NAČELO DOBRE VJERE U EVROPSKOM I NACIONALNOM ZAKONU O OSIGURANJU

  • Katica Tomić doktorand Pravnog fakulteta Univerziteta u Beču i Fakulteta pravnih nauka Univerziteta “Apeiron”, Banja Luka
Ključne reči: Direktiva o distribuciji osiguranja, dobra vjera, krajnje dobra vjera, Građanski zakonik, Zakon o ugovoru o osiguranju.

Apstrakt

U posljednjih nekoliko godina tržišta osiguranja postala su dinamičnija zbog deregulacije tržišta osiguranja, globalizacije osiguravajućih ustanova, povećane tržišne konkurencije, tehnološkog napretka, promjena u ponašanju kupaca kao i aktivnost regulatora , a što se povećalo posljednjih nekoliko godina kao posljedica svjetske fnancijske krize. U svjetlu svjetske fnancijske krize, usvojene su dodatne mjere usmjerene na jačanje zaštite potrošača u Europi. To uključuje Direktivu o distribuciji za osiguranje (IDD) i Direktivu o tržištu fnancijskih instrumenata (MiFID II). IDD sadrži brojne nove odredbe u odnosu na Direktivu o posredovanju u osiguranju (IMD Direktiva 2002/92 / EZ), uključujući i novi princip ponašanja za distributere osiguranja da „uvijek djeluju pošteno, pravedno i profesionalno u skladu s najboljim interesima svojih potrošača“. Glavni koncept ovog pravila je da će osiguranik samo biti u mogućnosti donijeti pravu odluku kada je jasno obavješten o uslugama koje se nude (i rizicima), a distributeri mogu pružati usluge u skladu s najboljim interesima klijenta samo u slučaju ako su u potpunosti upoznati sa vrstom kupaca i njihovim interesima. Većina država članica EU ima pravni sistem civilnog prava , s općom klauzulom o pravičnosti i dobroj vjeri. Države članice Evropske unije moraju implementirati IDD u nacionalna zakonodavstva, stoga je sporno da one same odluče da li je princip ponašanja koje određuje IDD sličan sa postojećim općim odredbama iz nacionalno zakonodavstva, ili je različiti od tih odredbi.

Objavljeno
2016-12-31
Sekcija
Pregledni naučni rad