ARBITRAŽA I MEDIJACIJA U SPORTU
Apstrakt
Profesionalni sport nije aktivnost namijenjena entuzijastima. To je visokovrijedna gospodarska grana globalnog značenja. Međutim, za razliku od „običnih“ poslovnih aktivnosti sport se odvija prema vlastitim pravilima. Šira javnost ne zna2 da je sport regulirana aktivnost, samo što pravila nisu donijela zakonodavna tijela. Vjerojatno svaka država na svijetu ima svoj Zakon o sportu kojim se daje samo zakonodavni okvir unutar kojega će se aktivnosti odvijati, ali sporovi u vezi sporta se rijetko vode pred državnim sudovima. Izađu u javnost tek kada je protagonist velika sportska zvijezda. Stoga je cilj je ovoga članka reći nešto o sportskoj arbitraži, recentnim izmjenama pravila po kojima se ona provodi, sudištima, poništavanju arbitražnih odluka, te medijaciji.
Ambicija je ovog članka da kroz presude CAS-a i švicarskog Vrhovnog suda damo uvid u sportsku arbitražu. CAS se tijekom svog tridesetdvogodišnjeg djelovanja izrastao u „Vrhovni sud sporta“. Nedavno okončan slučaj Pechstein najavljivan je kao kraj CAS-a, međutim, sudište i dalje nastavlja s radom uživajući i nadalje reputaciju mjesta koje je kvalifcirano i stručno arbitrirati u sporovima vezanim za sport. Fokus članka je na tužbi za poništaj arbitražnog pravorijeka za koje je nadležan švicarski Vrhovni sud.
Kao problem ističemo stranačku autonomiju, tj. nedostatak iste kod potpisivanja ugovora sportaša i asocijacija kojima pripadaju, a temeljem kojih im se nameće podvrgavanje jurisdikciji CAS-a, i posljedično, švicarskom Vrhovnom sudu. Zbog toga se kao bolja, tj. brža, jednostavnija i jeftinija solucija nameće alternativno rješenje spora putem medijacije.
