PRAVO ZAPOSLENOG NA PRIVATNOST: GDJE JE GRANICA POSLODAVČEVOG PRAVA DA NADZIRE KOMUNIKACIJU ZAPOSLENIH

Apstrakt

Pravo na privatnost spada u red osnovnih ljudskih prava kojima se štiti psihički i fizički integritet i dostojanstvo čovjeka. Premda je ovo pravo najprije priznato pojedincu u odnosu na državu, pozitivan trend razvoja ljudskih prava doprinio je snažnoj afirmaciji ljudskih prava na radnom mjestu, a time i uvjerenju da se zaposleni dolaskom na posao ne odriče svoje privatnosti, te da u tom smislu uživa zaštitu privatnog života u odnosu na poslodavca. Međutim, pravo na privatnost kao i svako drugo pravo može se, pod određenim uslovima ograničiti, s tim da se ispunjenost ovih uslova cijeni u svakom konkretnom slučaju.

U radu se zaključuje da je mogućnost ograničenja ovog prava na radnom mjestu omeđena principima legitimnosti, srazmjernosti i transparentnosti. Najizazovnije pitanje ograničenja prava privatnosti na radnom mjestu tiče se primjene principa srazmjernosti, budući da određivanje srazmjere zavisi od okolnosti slučaja i važnosti poslodavčevog interesa, ali i od toga u kojoj mjeri je mogućnost ograničenja prava na privatnost bila unaprijed poznata zaposlenom. Pitanje opravdanosti ograničenja prava na privatnost postaje naročito složeno u uslovima u kojima poslodavac nastoji da u cjelini kontroliše ponašanje zaposlenog na radnom mjestu, a što uključuje i nadozor nad komunikacijom zaposlenog.

Bez obzira na raznolikost slučajeva koji se javljaju u praksi i na različite stavove u pogledu mogućnosti poslodavca da nadzire komunikaciju zaposlenog, zaključuje se da poštovanje principa legitimnosti, srazmjernosti i transparentnosti, i u ovom slučaju, predstavlja uslov ograničenja prava na privatni život zaposlenog. Kao posebno važna javlja se dosljedna primjena principa transparentnosti koji, uopšteno govoreći, podrazumijeva obavezu poslodavca da u svakom konktretnom slučaju prethodno upozori zaposlenog o nadzoru koji se sprovodi, njegovoj prirodi, trajanju i obimu.